Arhiva

Archive for the ‘Život’ Category

Trilogija prošlosti (poslednji deo)

11. januara 2014. 6 komentara

Zove me kćerka da dođem na prvi rođendan unuke.

– „Kako da dođem, dete, nemam dinara, ni čokoladu ne mogu da kupim!“

– „Uzmi ćale one knjige sa police, upakuj i dođi. Nemoj da niko od mojih ne dođe!“

Tako je i bilo. Posle švercovanja i natezanja sa kontrolorima, došao sam na rođendan i dao „poklon“ detetu. Sa mnom su bila i ostala deca, i naravno svi smo se radovali što smo opet na okupu. Prijatelji su se uzajmili i spremili prase i kolaće, došle su komšije, ne sme da se vidi da fali…

U povratku kući me moja najmlađa pita je sam li uplatio školski dinar. Nisam, reci razrednoj neka se strpi, slagao sam jer sam znao da ga neću ni uplatiti.

– „Pazi čoveče“ -viknu mi tip bez vrata kroz prozor zatamnjenog džipa sa rotacijom, „hoćeš da pogineš!“ Do đavola, umalo me nije udario džip koji je vozio decu Čede Jovanovića u privatnu francusku školu… Moram biti malo oprezniji.

subvencije_grad_beograd_161012

Kao što rekoh, aplicirao sam za subvenciju grada Beograda za pokretanje samostalnog posla. Da budem preduzetnik. Znam da sa državom ne treba ulaziti u nikakve poslove, uvek ću izaći kratkih rukava, ali nisam imao izbora. Rada je to mnogo lepo opisala, „Nula. Minus jedan. Takav je bilans bio na kraju. Dugova na sve strane. Povređeni ponos zbog neuspeha„, ali kao što rekoh nisam imao izbora. I tako dok sam čitao poštu na terminalu Službe za zapošljavanje, pozvali su me i rekli da su mi odobrili subvenciju. To je subvencija za socijalne preduzetnike. Ja sam samohrani roditelj i ujedno stariji od 45 godina, pa sam kao takav dobio dosta poena.

Sada je počela borba sa administracijom, hiljade potvrda i papira sam morao da prikupim, a naravno svuda se plaća taksa. Registrovao sam i firmu, izvadio pečat, otvorio bankovni račun i prijavio se u poresku službu. Prošao sam još jedan kurs,  predao dodatne dokumente a onda su rekli, znate mora i žirant. Sunce ti žarko, pa u Srbiji je lakše naći dijamant, nego žiranta. „Prijatelji“ su me svi redom sa prezirom pogledali, samo što ne kažu „je si li normalan“. I kad sam već htao da dignem ruke od svega i javim da sam odustao, moj zet pristade da mi da garanciju. Zašto, pa i on je prošao kroz istu golgotu i danas se pakuje za Kanadu. Pre nego što ode, eto, učiniće mi. Zahvalan sam mu do groba.

Jeste li primetili da u koju god državnu instituciju odete sve blješti od stakla, mermera, vaza sa cvećem, kompjutera, klima-uređaja, kancelarija. Svi lepo doterani, opušteni, nasmejani, govore o regresu, toplom obroku i trinaestoj plati. Milina jedna kako se lepo osećam u njihovom društvu. Poklanjam firmuDa bi nas 30 dobilo subvencije potrebna je armija službenika koji bi to omogućili. Nije to lak posao, treba obraditi sve te dokumente koje im mi prikupimo i donesemo. Tu je Nacionalna Služba za Zapošljavanje, pa Služba za Socijalno Preduzetništvo, pa Komora Grada Beograda i na kraju Skupština Grada Beograda. Neke su formirane baš sa svrhom da „pomognu“ novim preduzetnicima, zaposlili su ljude i normalno primaju lepu platu.

Kad smo overili menice i sve završili, usledilo je čekanje. Tada čuješ razne priče; te se čeka dve godine na pare; te porezi su toliki da sve pare koje dobiješ odu za 3-4 meseca; te uopšte i nema para u gradskoj kasi jer su smenili Đilasa… ali ja sam verovao da će sve biti dobro.

I zaista, uskoro je upriličena svečana dodela subvencija u skupštini grada, bilo je veličanstveno, svi administrativci su se skupili na jednom  mestu, snimala je televizija. Milina. Sada još samo da uplate pare. I posle desetak dana su legle. najzad.

Kad sam otišao u banku da podignem novac, ljupka službenica za šalterom reče, „vaš račun je blokiran“. Kako blokiran, kad još nisam ni počeo da radim???“ Račun mi je blokirao sud na osnovu prijave sudskog izvršitelja i automatski su uzeli novac koji dugujem. Znači onih 2000 i 33000 i još sudski troškovi su otišli odmah. Pa tu može da uzima ko hoće i koliko hoće. Welcome to the machine, my son.

Podigao sam resto i odmah otišao u trgovinu da kupim pečeno pile i jogurt da se malo počastimo….

Trilogija prošlosti (četvrti deo)

10. januara 2014. 16 komentara

Pošto sam izgubio sve poslovne kontakte; telefon mi je bio isključen, pristup internetu nisam imao a para za mobilni nije bilo; morao sam naći način kako da obnovim kontakte. Pošto se ja nisam nikome od rodbine javljao, zbog nemogućnosti da to uradim, oni su zaboga odmah zaključili da sam „nevaspitan“ i neću da se javljam i zašto bi oni mene zvali. Naravno, niko ne pomišlja da mi nije dobro, da sam u krizi, ili da sam umro. Vrlo egoističan stav porodice, ali to je baš ono otuđenje o kojemu sam govorio. Isto i sa „prijateljima“, niko da me pozove i okrene broj. Izlaz sam našao slučajno kad sam otišao u Biro za zapošljavanje i video da tamo postoje terminali sa pristupom internetu.

tikvice

Blažene tikvice iz moje bašte.

Kako sam dolazio do novca. Pa tako što sam razredio dvorište i svo staro gvožde prodao sakupljačima sirovina. Takođe i neke neispravne uređaje iz kuće sam prodao. Ne možete da zamislite koliko je veliko kad dobijete 1000 dinara i za te pare možete da kupite osnovne namirnice, brašno, so, ulje… Srećom bašta je dobro rodila pa smo stalno jeli voće i tikvice. Blažene tikvice, one su nas spasile gladovanja. Znam, neko će reći, „ala ovaj preteruje, pa ko gladuje u Srbiji?“. Ali eto ko gladuje, onaj tvoj komšija kojega ne viđaš više a ni ne zapitaš se gde je. Mene je i pored svega bilo sramota da priznam da smo gladni, ili da odem do obližnje prodavnice da uzmem na crtu. Svi smo radno sposobni, živimo u velikoj kući, nikada nismo imali nikakvih problema, sve obaveze smo izmirivali na vreme. Ali, eto bilo je dovoljno da ja padnem u krevet na tri meseca i da se sve raspadne. Pomoći ni od porodice ni od društva. Eto, to je suština. Dobar si dok rintaš i daješ, ali kad onemoćaš, tada si potpuno zaboravljen. Onda sam počeo da razmišljam da starost ide i takve situacije će se ponavljati iznova i iznova. Počeo sam da se jako plašim da ne ostanem na ulici, pa sam se malo informisao o toj situaciji u Beogradu. Beograd ima preko 100.000 dece beskućnika. Postoje čitave porodice koje su beskućnici. Žive po starim ciglanama, šahtama, lagumima i grobovima. Da i gobovima. Greju se u gradskom prevozu a jedu iz kontejnera. Pa jel to sudbina koja me čeka?

beskucnik

I u grobu je toplo kad zima zagudi… ili pozavidiće živi – mrtvima.

Trebalo mi je neka tri meseca da dođem do prve zarade. I kao što se pretpostavlja, kako sam ja krenuo s mrtve tačke, tako je krenulo i mojoj deci. Počele su da pristižu pare i mogli smo da kupimo hranu, ali komunalije su bile rak rana. Država je nemilosrdno mlela, svaka dva dana stižu neki računi, opomene, sudski pozivi… haos. Ja sam sve to bacao u fioku da ne bih razmišljao mnogo, jel bih poludeo. Ali uskoro se pojavio sudski izvršitelj na vratima. „Znaš, možeš ti da prodaš, ovaj kiosk ili nešto od tehnike“, kaže. „Ja sam došao sa Kosova i mučio sam se da bih preživeo, tako da i ti bi mogao da krečiš tuđe stanove, zašto ne“, savetovao me je golobradi mladić. Tako se meni moja država odužila, šalje mi uterivače dugova. Zanimao sam se. U svim javnim preduzećima rade izbeglice iz Bosne i Hrvatske, komunalni policajci i uterivači dugova su izbeglice sa Kosova. Sva javna preduzeća su zaposele izbeglice… to me je prenerazilo. Proizvodnja je nula, a kancelarijsku administraciju obavljaju uglavnom izbeglice. Naravno nisu oni ljudi krivi, oni su prošli golgotu i bore se za svoje mesto pod suncem, ali Srbija im je omogućila da dođu do radnog mesta. Opet kažem ne proizvodna, već administrativno – parazitska.

Ipak, moj moto je da ono što ne mogu da promenim time neću ni da se opterećujem.

srb-prosjaci

Ispred Beogradskih crkava… nisam još video ni jednog popa da je ubacio nešto u košaricu.

Posle ovoga došla su neka tri dečaka da mi iseku struju. Isekoše i odoše. Debeloguza žena iz Bratunca za šalterom mi reče da moram da platim 20.000 novi dug i 33.000 stari dug da bi uključili… sledeći molim… ne zadržavajte…

Ali kad imate cilj, tada nema prepreka da vas zadrže. Video sam u Nacionalnoj Službi za zapošljavanje da postoji mogućnost da dobijem subvenciju da pokrenem sopstveni posao. Da se zaposlim u nekoj firmi je bila misaona imenica, pa mi se ovo učinilo kao dobar put da dođem do keša, povratim telefon i kontakte i krenem napred. Prošao sam neke obuke i za jedan dan zakasnio da predam aplikaciju. Izgubio sam šansu da dobijem 160.000 dinara, ali uskoro stiže vest koja me je nasmejala. NSZ nema novaca da isplati one koji su prošli konkurs, koji su registrovali firme i čekaju taj novac za subvenciju. Šta da sam ja jedan od njih, pa ja bih skroz pukao.

Ali pojavila se nova šansa, grad Beograd je davao istu subvenciju… ali o tome bih u sledećm nastavku…

Trilogija prošlosti (treći deo)

9. januara 2014. 5 komentara

Kao što rekoh, prelazim na lični primer sve pogubnosti neuređenog društva koje je u Srbiji. Da bih lakše objasnio kako sam prošao katarzu 2013-te, konsultovaću moj dnevnik.

Kad sam se vratio iz inostranstva skoro tri meseca sam proveo u krevetu. Visoka temperatura, tremor ruku, halucinacije… uplašio sam se da se kraj bliži. Tada sam pisao…

moj dnevnik„Teško mi je da ustanem ujutru jer sam izgubio svaki cilj, svaki kompas kojim treba da idem. Da li sam sam uspeo da ubijem u sebi onu klicu koja me tera da idem napred, ili je to učinio sam život sa godinama i sećanjima koje mi je nametnuo, ili pak ova država koju sam počeo da okrivljujem za sve i svašta, pa čak i da je mrzim. Mržnja je kao rak, počne kao mali mladež na koži i vrlo brzo se raširi po celom telu. … … u šta sam se to pretvorio, ne želim da mrzim, a opet – mrzim. Zatvorio sam se u kuću i samujem i mrzim.“

… i još…

„Jako se plašim samoće, a opet sve činim da budem što više sam. Ne mislim da samim okruženjem gomilom ljudi nešto popravljam tu situaciju. Sećam se kako je Remark u jednom svom romanu rekao da se njegov junak učlanjuje u sve moguće saveze i udruženja da bi mu sahrana bila što veličanstvenija. Čak se i takmičio sa svojim komšijom ko će u više udruženja biti član. Remark ne pominje ko je pobedio u toj trci, ali ja verujem da su to bila dva jako usamljena čoveka i kraj tolikog truda da budu članovi svih tih društava. Čovek je sam i u gomili ljudi, sam je ako svi mi imamo neki kavez oko nas koji nas otuđuje, a imamo ga, kavez sazdan od problema i briga savremenog sveta. Pink Floyd-ov Zid. Tačno tako. Samo on se ruši na kraju svakog performansa, a moj zid… kako da ga srušim a da ne povredim sebe ili druge. Sve je tako komplikovano i teško.“

Uspeo sam da ozdravim tako što sam u apoteci kupio pravi lek. Nije mi pomoglo zdravstvo. Da sam otišao kod lekara dobio bi savet, recept leka koji moram da platim, uput za specijalistu kod koga bi došao na red za 6 meseci i za sve to platio participaciju. Tada pišem…

„Živim u snovima. Ujutru kad zazvoni sat za buđenje, ja ga brzo iskuljučim i nastavim da spavam nadajući se da ću sanjati nešto lepo. Šta očekujem? Volim kad sanjam svoje pokojne, nekada su to lepi snovi, nekada me prekorevaju, ali volim kad se opet sretnem sa njima. Često sanjam da upoznajem neku devojku sa kojom flertujem, razgovaramo, držimo se za ruke, razmenjujemo telefone. Ali desi se da sanjam i neke koji su stvarni i živi. Tada se posle buđenja loše osećam, jer su to obično snovi za razmišljanje. Pokojni i imaginarni me umiriju, dok me živi uznemiravaju. Da li je to prirodno stanje mozga da se ralaksira od problema, ili ja to pokušavam da pobegnem od realnosti. Realnost je da sam nemoćan, da ne držim konce u svojim rukama i da zavisim od volje drugih, često onih koji ni ne znaju za mene. To me stvara apatičnim i  umrtvljenim. Ustvari to me stvara „mrtvim“ čovekom. Da, to je prava definicija – živi mrtvac.“

Pošto nisam radio ta tri meseca, nisam ni zarađivao, i prestao sam da plaćam račune i da se brinem za kuću. Nije mi bilo do ničega, uhvatila me je neka apatija koju ne mogu da objasnim. Vesna je u svom blogu opisala jednu knjigu o alchajmeru. I ja se toga plašim. Plašim se da ne poludim…

moj-tajni-dnevnik-279x349Isključen mi je telefon i ADSL, a onda su došli da seku i struju. Tada sam još školovao troje dece, jedna kćerka se udala a druga otišla da živi sa dečkom. Samo je sin radio i to na građevini, i kao što pretpostavljate, nije bio ni plaćen…

„Srbija je jedna zemlja koju vode diletanti i koja uopšte nije država svog naroda, već neke imaginarne ideje, ludila veličine i satiranja svega. Neki kažu da ona nije izgradila svoj identitet, kao i druge države Balkana oslobođene od Turske vlasti, pa sada luta. Na žalost, iako na lepom mestu, sa predivnom prirodom i bogatim resursima, Srbija je nepogodno mesto za život, svakoga, bio on bogat ili siromašan, bio pametan ili glup. Svi trpe ovakvo stanje u ovoj kvazi državi, neki su platili i životom, a mali ljudi, kao što sam ja, trpe lične tragedije slične onima kroz koje i ja danas prolazim. Ova država je od mene, koji sam potomak mađarskih grofova i slovenačkih rudara; koji sam vaspitavan po svim pravilima 10 božjih zapovesti, ona je napravila lažovom i lopovom. Prvi put u životu su mi isekli telefon i struju. Prvi put u životu danas gladujemo, u centru Beograda u 21-vom veku. Prvi put pomišljam da nekog ubijem ili da ubijem samog sebe. Država pravi od mene kriminalca. Srećom, ona klica mojih predaka je jaka u meni,  i pored svega što se dešava imam osećaj da ću isplivati, a za normalan život se nameće jedino rešenje – napusti Srbiju dok me nije potpuno uništila.“

Sredinom godine mi se najzad razbistrilo u glavi i krenuo sam da realizujem ono što sam zaključio u dnevniku. Organizovao sam porodicu. Kćerke su završile školu i počele da rade. Počele su i da daju u kuću pa više nismo zavisili samo od onoga što rodi u bašti. Ali izaći iz blata nije uopšte lako ni jednostavno. Počeo sam da se opet krećem medju ljudima.

„Posle dužeg vremena opet sam otišao na misu u našu crkvu. Ništa se nije promenilo, osim što smo dobili dve nove slike. Ali, sveštenik je održao vrlo interesantnu propoved. Pomenuo je roman Solženjicina o razgovoru dva pacijenta na jednoj klinici. Citirao je Puškina; „u današnje vreme pošten čovek može samo biti tiranin, izdajnik ili zatvorenik.“ Kad sam ovo čuo odmah mi se otvorila ona misao o Isusu na gori koju sam napisao pre neki dan. Isus je otišao na goru da bi našao mir u svojoj duši. On je bio jako kušan od đavola (ili, načina života koji diktira tempo) i ne mireći se sa time, Isus je došao do zaključka da treba sve odbaciti i posvetiti se samo jednom cilju. Tada je večnost zagarantovana. Pomenuo sam Teslu, koji je radio 10 sati dnevno, a spavao malo ili nimalo; nije se ženio ili jurio za novcem. On je bio posvećen jednoj ideji, kao i Isus. Kada je Isus rekao Petru i drugim učenicima da napuste sve i krenu za njim, on je baš mislio da napuste prethodne okove dotadašnjeg života. Oni su se posvetili propagiranju te misli, kao rešenju od problema. Kasnije su Pavle i drugi to izvrnuli na religijsku osnovu i tako je nastalo kršćanstvo. Puškin je takođe pomenuo; „stari su određeni za staro gvožđe ma šta dobrog da su uradili u mladosti“. Kakva istina. Ako spojimo ono o Isusovoj ideji i ovu misao, tada se zaista nameće da je meni vreme da potražim svoj mir na nekoj mojoj gori. Inače i ja moram biti diktaror, ili izdajnik ili zatvorenik. Već sada me je vlast napravila lažovom, lopovom i slepcem. Još samo da završim u zatvoru.“

U sledećem nastavku ću opisati kako sam se izvukao iz mentalne blokade i kako sam našao snage da krenem dalje sa mrtve tačke…

Kategorije:Život Oznake: , , ,

Trilogija prošlosti (drugi deo)

8. januara 2014. 4 komentara

Srpsko društvo je bez tradicije i identiteta. Ovo što mi nazivamo tradicija je miks Mađarke, Austrijske i Turske kulture. Naročito Turske. Prihvatili smo hrišćanstvo ali nismo zaboravili slovenske bogove. Krenuli smo u prozapadni društveni sistem, ali se nismo oslobodili patrijahalnog razmišljanja. Baš se nalazimo međi između Istoka (mislim na Turski uticaj) i Zapada (mislim na Nemački uticaj).

zid srb

Mural na zidu preko puta groblja u mom kraju. Iako je autor želeo da postigne drugi utisak, to što se nalazi kraj groblja daje malo drugačiji ton.

Danas srpske porodice trpe užasan pritisak. Danas su srpski mladići i devojke potpuno bez identiteta, i u kakofoniji saveta i pozivanja na tradiciju, oni jednostavno ne znaju šta im je činiti. U ovako haotičnoj državi, oni odlaze tamo gde je to bolje uređeno. Nije stvar samo u novcu, već u uređenosti, tj sigurnosti za svoju budućnost. Zato mladi većinom odlaze na Zapad, a sve više i u druge države poput Singapura, Kine, Brazila…

Da se ne zavaravamo, u istom čabru kao i Srbija su uglavnom sve post-socijalističke zemlje, pa i velika Rusija.

Mi jednostavno nemamo porodicu turskog / muslimanskog tipa, gde su svi u familiji povezani, pomažu jedno drugog i žive zajedno, ali imaju jednu glavu porodice koja donosi sve važne odluke. Takođe nemamo ni porodicu Zapadnog tipa, oslobođenu svih stega religije, tradicije, pola, opredeljenja itd, samostalnu u odlučivanju, podržanu od države u svakom socijalnom aspektu.

Znači naši mladi, (ali i stari) nemaju podršku porodice, ali ni podršku društva. Naša država nema izgrađene socijalne službe već još uvek radi na Turskim principima harača i danka. Takvu državu niko ne smatra svojom, svi pokušavaju da je prevare i svi pokušavaju da pobegnu od nje. A, ni država sama ne želi da se menja; ili nema snage. To vidimo i danas kad SNS oličena u Aleksandru Vučiću već posustaje u reformama koje mora uraditi da bi Srbija preživela.

Počeo sam priču sa bombašom samoubicom da pokažem kako je sve povezano. I kod nas postoje samoubice, ne toliko onih koji bi poveli još stotine sa sobom u grob, ima i takvih, ali većinu samoubica čine tihi, beznadežni ljudi koji tiho odlaze u večnost. Kaže se da je prošle godine 10 ljudi dnevno u Srbiji radije izabralo smrt nego život.

Prečiću sada na lični primer. Na probleme koje sam imao prošle 2013-te godine i koji su me naterali da krenem i ja put emigracije. Da napustim sve i odem iz Srbije. Neki kaži „idi, sretan ti put“, ali ja mislim da Srbija mnogo gubi. Mene kao iskusnog privrednika koji može da pruži mnogo srpskoj privredi. Moju decu kao buduće radnike, koji bi punili srpski budžet i još važnije obezbedili penziju za stare. I moj kapital koji sam stekao, koji nije nešto veliki, ali prodajem sve i odnosim svoje pare sa sobom. Kad se to pomnoži sa stotinama hiljada sličnih meni…

Ali o tome u sledećem nastavku…

Kategorije:Život Oznake: ,

Trilogija prošlosti (prvi deo)

7. januara 2014. 4 komentara

Mladi novopečeni musliman je pre nekog vremena, opasan bombama, razneo sebe i sve oko sebe, a u ime Allaha. Koliko se Allahu to svidelo ne znam, ali znam da ovaj junoša to nije naučio čitajući najsvetiju knjigu Islama – Kuran, već mu je glavu napunio neki imam, koji ne vidi svoju misiju da širi reč Muhamedovu, već da leči svoje frustracije šaljući druge da ginu.

Mladi bombaš samoubica u svojoj oproštajnoj poruci.

Ovo se dogodilo u gradu Volgogradu u Rusiji, gde je ovak hrišćanski konvertit odneo u smrt 15 osoba. I šta je time postigao? Ništa, osim što je naneo bol rodbini žrtava i svojim roditeljima, kojima je čak ostavio oproštajnu poruku u vidu video linka, pokušavajući tako da se opravda.

Ali ima li opravdanja za ovakav čin, ili još bolje pitanje, zašto je on to uradio, svojevoljno a misleći da time čini neko veliko delo?

Najveći deo terorista – konvertita se regrutuje u zemljama bivšeg socijalističkog režima, nešto manje u zapadnim demokratskim zemljama. Zašto? Činjenica je da  u tim zemljama više ne postoji porodica, već je nametnut neki surogat u vidu materijalne sigurnosti i potrošačke moći. Mladi su jednostavno rastrgnuti između tradicionalne uloge muškarca i žene u braku, nametnute su im nove vrednosti u vidu homoseksualizma, feminizma, slobodnog seksa, (koje su možda i dobre – ne sudim da su neminovno loše), ali za koje mladi ne mogu brzo da se prilagode. I umesto da sve ove slobode pomognu da se ljudi više druže, dovele su do svoje kontradikcije. Mladi su uplašeni slobodama koje su im omogućene. Boje se da preuzmu odgovornost i povlaće se u sebe i u neke virtuelne svetove.

Pa kakve to sada ima veze sa terorizmom?

U muslimanskim porodicama se još uvek neguje familijarni duh. Tamo je otac glava porodice koja brine o svemu i koji se sluša. Ako oca nema, tu ulogu preuzima najstariji sin. Tamo su žene uzorne kćerke i prijazne majke. Ovo je možda i varka, ali zaista mnoge žene se  rado odriču svoje feminističke slobode radi prihvatanja sigurnosti koju pruža porodica, a to dokazuju stavljanjem burki i velova. Frustrirana mladež zapadnih zemalja sa oduševljenjem otkriva jedan takav način života i rado se priklanja njemu.

Ali to ima svoju cenu. Da bi počeo da živiš u patrijahalnom muslimanskom društvu, ti moraš postati muslimanom. Ovo opet ne znači ništa ako se ne oženiš muslimankom. Muslimani imaju porodična okupljanja petkom, posle molitve, gde se cela obitelj okuplja i gde se druži. Svi pružaju pomoć jedno drugima i to je zaista nešto vrlo privlačno. Mnogi se i žene, i time ulaze u krug muslimanske porodice. Obaveza svakog muslimana je da se 5 puta moli i ide u džamiju. E tu u džamiji počinje ispiranje mozga. Većina imama voli da ove labilne konvertite vrbuje za svoje „džihadske“ ciljeve, i nažalost to im i uspeva.

I šta sada, kad sve to znamo, kakve to veze ima sa nama?

Kaže se da je Srbija na međi Istoka i Zapada. Time je naša zemlja stavljena na vetrometini civilizacija i postaje žrtva. Ima li istine u ovom mitu? Ja kažem da ima, ali time ne mislim na ustaljeno mišljenje o večitim ratovima i večitoj žrtvi srpske države. Mislim nešto sasvim drugo, ali o tome u sledećem nastavku…

Kategorije:Život Oznake: , , ,